O medijskoj pismenosti

Tekst američke znanstvenice Maryanne Wolf, objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista, opisuje kako digitalno doba mijenja što i kako čitamo: „… U svijetu zagušenom informacijama navikli smo skenirati tekst, samo ga brzo preletjeti, obično na nekom od sveprisutnih ekrana. Što je još gore, ne možemo popratiti sve vijesti i podatke, pa se zatvaramo u ono što nam je poznato. Naime, okrećemo se društvenim mrežama koje funkcioniraju tako da nam pokazuju gotovo isključivo što misle naši istomišljenici… Zbog toga gubimo mogućnost druge perspektive i sve teže prepoznajemo tzv. lažne vijesti…

Za razliku od govora, čitanje nam nije urođeno, ali prilagodljivost mozga omogućila nam je da naučimo čitati. No mozak se sada prilagođava digitalnim tehnologijama zbog kojih sve više samo prelijećemo tekstove, bez udubljivanja i pamćenja. Počinje nam nedostajati tzv. dubinsko čitanje za koje su potrebne godine truda i pripreme mozga… Procesi dubinskog čitanja – povezivanje prethodnog znanja s onim što upravo čitamo, kritička analiza i zaključivanje – omogućuje nam da posve uronimo u ono što čitamo…“.

Nastavlja: „ Sada već postaje jasno da je digitalno doba promijenilo što i kako čitamo, a te promjene itekako utječu na to kako mislimo, kako se odnosimo prema drugima, na koji način informacije pretvaramo u znanje… Stvari nisu crno-bijele i čitanje na digitalnim platformama ne bi trebalo odbaciti, jer ni dubinsko se čitanje ne odvija samo na tradicionalnim formatima…

Digitalna nam tehnologija s jedne strane pruža izvanredne mogućnosti dijeljenja informacija, a s druge nas strane tjera na letimično čitanje… Istraživanja pokazuju da dubinsko razumijevanje sadržaja, kritička analiza i empatija postaju ugroženi ako im se ne posvećujemo dovoljno.“

Predlaže „da kod djece treba razvijati tzv. dvopismeni mozak tako da u prvih deset godina većinom uče čitati s papira, dok istovremeno već u petoj godini mogu vježbati digitalne medije, osobito kako bi se naučila odgovornom traženju informacija. Trebat će nam neka vrsta digitalne mudrosti da bismo djeci pomogli da usvoje procese dubinskog čitanja, osobito zaključivanja i kritičku analizu, bez obzira na medij na kojem će u budućnosti čitati“.

Radeći u nastavi primijetio sam da studenti prerijetko posižu za cjelovitim temeljnim tekstovima – knjigom – i da su skloni služiti se sažetijim oblicima tekstova (skriptama, šalabahterima, „digestima“…), i koje često pronalaze na internetu. Lingvistica prof. Anita Peti-Stantić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u svojim tekstovima i prezentacijama potvrđuje da je rječnik današnjih mladih čitatelja uzak i plitak, tj. da koriste manje različitih riječi i manji broj značenja istih riječi, da manje razgovaraju u osobnom kontaktu, a sve se više koriste kratkim porukama prenesenih digitalnom tehnologijom. Ukratko širina i dubina njihova vokabulara često nije dovoljna, a to je nepovoljno za postizanje uspjeha u sporazumijevanju i obrazovanju.

Današnje su okolnosti nepovoljne za dubinsko čitanje: okoliš s puno kratkih tekstova, koji ne traži kritičko čitanje, već usvanje samo osnovnih informacija, te čitanje s ekrana (navodi se da se tekst čitan s ekrana manje pamti) i na koncu loši ili nedovoljno dobri udžbenici.

Kako se danas čita? Sve manje u formi klasične knjige: kraći tekstovi, manje složenosti, ali uz povezivanje s drugim tekstovima odnosno izvorima (hipertekstovi). To znači da su motivacija i koncentracija čitatelja promijenjeni. Do informacije je lako doći na internetu, što je ponekad samo privid. Privlačnije je gledati (video) nego čitati knjige, pa je u tom smislu nužna prilagodba naših mozgova.

Zaključak: uz ovladavanje informatičkom pismenošću, potrebno je ovladati i medijskom pismenošću.

(15.8.2022.)